Autobiografija
Uspješni ljudi govore: „ako u ovoj situaciji dam sve od sebe, dobit ću priliku za nešto bolje ili jednostavnije rečeno, ako želiš biti sretan- budi!“ Kad smo usredotočeni i entuzijastični, postajemo magnet za nove prilike, jer sretni i entuzijastični ljudi privlače druge sretne i entuzijastične ljude. Kad neprestano dajemo sve od sebe, život nas vodi do novih prilika. Ponekad se to ne dogodi odmah, ali se dogode nove prilike kao npr. ponude za posao, ljubav i obično stižu kad ih najmanje očekujemo. Život me stalno podsjeća da moramo poštovati sve ljude koje upoznamo, podsjeća nas i da budemo otvoreni za sve što je pred nama. Gdje želim biti za pet godina? Želim biti u spokoju jer mislim da je u tome ključ, u miru i u prilagodbi na sve situacije koje su preda mnom i želim biti staložena. To je ono na duhovnoj razini gdje želim biti. Sretna, ostvarena i ispunjena, zadovoljna sa sobom i svojim životom i zadržati adekvatnu sliku o sebi te se dodatno izgraditi duhovno i mentalno. Kad razmišljam o tome kakva si želim biti, želim biti poput mrava zato što promatrajući mrava koji ide svojim poslom i naiđe na prepreku- recimo na ciglu; što on učini? Pokuša proći ispod ili preko nje ili čak ravno kroz nju, a koliko će dugo pokušavati? Do smrti. Mislim da je to nevjerojatan stav, trudi se dok ne umreš. Mislim da ako se u svojoj profesiji želim popeti do vrha ne moram čak biti najpametnija, već uporna, pozitivna, dobronamjerna, educirana. Život nagrađuje trud, a ne opravdanja i mislim da kad se mi krećemo, kreće se i svijet, pružaju nam se prilike, otvaraju se nove mogućnosti. Želim nastaviti oštriti svoje vještine, dolaziti na dobar glas, steći još veće samopouzdanje i zaista raditi ono što zaista želim raditi, a to je biti logoterapeut i pomagati drugim ljudima. Kako mislim da ću to postići? Pa ja to najprije zamišljam jer kada nešto zamišljam lakše mi je to i učiniti. Na taj način stvaram planove. Mislim da naša podsvijest treba sliku onoga što želimo. U duhovnom smislu, sada sa svoje 32 godine i ujedno otkad polazim edukaciju logoterapije narasla sam duhovno, jako puno. Prije sam razmišljala na način da mi je život takav kakav je zbog određenih okolnosti, a danas shvaćam da su mi životne okolnosti takve jer sam razmišljala na taj način. Dakle, svjesna sam danas da smo mi svi kreatori svog života i svoje sudbine i da naše misli postoje sa razlogom, tu su da sanjarimo, da zamišljamo, da kreiramo željene situacije, planiramo, u skladu sa tim planovima postupamo. Misao i djelovanje podjednako je važno. Isto tako u duhovnom smislu naučila sam da ako o sebi imam loše mišljenje, podnositi ću svakakvo smeće i maltretiranje od bilo koga. Nekada sam imala misli da nisam važna, „to sam samo ja“, „uvijek su me ovako tretirali možda to i zaslužujem“- nisam bila zadovoljna sobom i nisam voljela sebe. Danas se to promijenilo. Promijenila sam obrasce svog ponašanja, duhovno sam postigla promjenu jer sam naučila da ono što dobijemo od života potpuno ovisi o našem načinu razmišljanja. Sve naše misli oblikuju naš stav prema sebi. Ako duboko u sebi vjerujemo da nešto ne zaslužujemo, onda ili to nikada nećemo dobiti ili ćemo to dobiti pa izgubiti. Sada svim srcem i dušom vjerujem da zaslužujem ljubav, sreću i zadovoljstvo u svim životnim segmentima, volim se i prihvaćam se, ja me volim. Mislim da je to bit svega što postoji. Duhovno sam isto shvatila i naučila da je jako bitno okruženje, dakle ljudi s kojima provodimo najviše vremena, ljudi čije stavove i ponašanje slušamo i oponašamo. Više se ne družim sa ljudima koji „pucaju“ jedni u druge, duhovno sam shvatila i kako se osjećaju oni ljudi koji se samoozljeđuju i shvatila sam što znači osjećate se beskorisno, bezvrijedno, nevoljeno i da se ljudi čak i režu samo da bi osjetili bol jer misle da to zaslužuju. Nekada sam se znala pogledati u ogledalo i reći „da barem imam drugačije lice, tijelo, nos“ a danas najviše cijenim iskrenost, hrabrost, upornost, velikodušnost i skromnost koje sam razvila. To se zove „moj karakter“. Što osjećamo prema sebi ovisi o nama i mislim da privlačimo ono što jesmo, a kritiziranje sebe ne smatram skromnošću već glupošću. Duhovno sam spoznala i da nitko drugi nema obavezu voljeti nas osim nas samih i da nam nitko ništa ne duguje. a da će se ljudi odnositi prema nama onako kako se mi sami prema sebi odnosimo. Duhovno sam spoznala i da svaka osoba koja u naš život uđe je naš učitelj čak i kada nas izluđuje, tada nas uči time što nam pokazuje naše granice, no zato što su ljudi naši učitelji ne znači da nam se moraju sviđati ili da moramo odobravati i prihvaćati takav tretman. Shvatila sam da je oprost dar koji darujem sebi. Duhovno sam spoznala i da je radost darivanja u trenutku. Ako želim biti sretna postoji način, a to je dati a zauzvrat ne očekivati ništa. Kada mi netko nešto pokloni smatram to bonusom. Naučila sam i da se prema svim ljudima treba jednako odnositi i da pružiti toplu riječ, ljubaznost svakoj osobi na ovom svijetu bila ona prosjak ili bogataš ne košta ništa, a vrijedi puno. Shvatila sam i da velike stvari neću postići ako gledam kakva sam sada, već da se velike stvari postižu usmjeravanjem misli na ono što želim biti, a zatim i odigravanjem tih filmova u glavi. Duhovno sam razvila jedan predivan osjećaj koji me preplavljuje svaki dan iz minute u minutu, a to je osjećaj zahvalnosti. Čak sam došla i do situacije gdje sam za nekakve neželjene situacije shvatila da i u njima mogu naći nešto najbolje što mi se dogodilo i da mogu biti sretna i u teškim vremenima. Kad budemo zahvalni pomoć nam dolazi sve češće i češće i želje nam se sve češće i češće ostvaruju zato što jednostavno tako privlačimo. Mislim da nam Bog odgovara „evo ti još, evo ti još, evo ti još“. Zahvalna sam na svemu što sam u životu doživjela i na svojoj obitelji i svim situacijama i ljudima koje sam srela i upoznala. Mislim da sretni ljudi nisu sretni jer su uspješni, nego su uspješni jer su sretni, a najvažniji cilj je osjećati se dobro odnosno biti sretan i biti fleksibilan. Duhovno sam naučila preživjeti kad sam emocionalno slomljena, naučila sam biti zadovoljna sama sa sobom i prije nego što smršavim 5 kilograma, naučila sam biti sretna i prije nego što što ću sresti „gospodina pravog“, naučila sam da biti sretna u teškim vremenima je moj putokaz prema sreći i to je ono čime se ponosim jer otkad idem na studij logoterapije do takvih spoznaja sam došla, a to mi je promijenilo cijeli život.
Ono što još mogu dati ljudi je upravo to- doticanje mnogobrojnih života ljubavlju, mirom, dobročinstvima, velikodušnošću i na taj način mogu učiti druge kako da i oni budu takvi poslije mene.
Svoju smrt kako vidim i što je nakon toga? Pa svoju smrt vidim kao da sam zaspala, ja sam inače vjere da mislim da svaku noć kad mi zaspemo zapravo umremo i da naša duša odlazi na punjenje kod Boga i onaj trenutak kad se probudimo, kad postanemo svjesni prvog udaha i otvorimo oči da se tada duša vratila u nas tako da mislim da upravo tako i smrt izgleda- da jednostavno tijela nisi svjestan. Niti ničega. Nego da sve što se odvija- odvija se u duši, znači duša odlazi Bogu i vjerujem da vječno živi i da je dopušteno imati, biti i raditi, prisustvovati svemu što god želimo i da nam tada raj odnosno Bog dozvoli sve što mi poželimo, što smo ikad željeli i da nam pokaže sve što želimo da nam bude pokazano- bilo iz ovozemaljskog život, onih stvari gdje smo griješil, gdje smo dobro postupili, pa i sve ono što smo nekad željeli možda vidjeti i doživjeti- a nismo, to je moja duboka vjera. Da ću umrijeti se nadam mirno u snu i naravno da uvijek imam i da ću imati osjećaj da su blizu mene moji roditelji i da će biti blizu mene jer su cijeli život mi uvijek bili „za vratom“ i bez obzira što imam i sad 33 godine oni su uvijek prisutni bilo porukama, pozivima, uvijek ih osjećam da su tu i kad ih nema i ja to čak i ne zamjerim jer sam svjesna da jednog dana neće biti prisustva tako da mislim da ću ih osjećati. Kako bi izgledao moj pogreb? Pa mislim da bi došlo jako jako puno ljudi na moj pogreb, svatko tko bi saznao da sam umrla mislim da bi došao, mislim da bi vladao mir, tišina, da bi me pustili da odem u miru, da bi mnogo ljudi bilo potišteno, da bi za mnom žalili mnogi, mislim da bi mi lijes bio bijele boje i da bi na njemu bile bijele ruže, a kakav smisao ima smrt? Mislim da su naša tijela samo posuđena i da smo mi na ovaj svijet došli da se Bog proživi kroz nas, dakle da on živi kroz nas, da smo na određeni broj godina posudili ovo tijelo, a kad dođe vrijeme da se duša vrati Izvoru, tada će se tijelo pokopati i kroz puno godina pretvoriti u prah. Moje emocije o tome su jednostavno neutralne, prihvaćam i živim život vrijedan življenja, a ne brinem o tome kada i kako ću umrijeti već se trudim svaki dan živjeti punim plućima život i biti sretna iz dana u dan jer nikad se ne zna kad će nas Bog pozvati. Što još do tada želim riješiti? Jako puno odnosa želim popraviti, odnos prvenstveno sa određenim ljudima sa kojima sam se razišla. Do svoje smrti ja se duboko nadam da ćemo stvoriti prijateljski odnos, isto tako sa svim ljudima sa kojima nemam dobru komunikaciju ili koji o meni misle nešto loše ili imaju neko iskustvo kojeg ja nisam svjesna da sam ih na neki način povrijedila- nadam se da ću se ponovno zbližiti i sresti s tim ljudima. Svoju osmrtnicu mogu zamisliti ovako: „Ponovo se rodila za vječni život nebeski život tog i tog datuma, da su ožalošćeni bližnji, prijatelji, poznanici i mnogobrojni ljudi čije živote sam dotakla i pomogla im promijeniti ih na bolje.“ Upravo je to i ono što bi se u meni reklo u govoru na pogrebu, planiram dati svoj posmrtni govor točno određenoj osobi da ga pročita, u tom govoru ono što bih ja o sebi rekla je sve što sam proživjela, što su drugi ljudi meni dali i na čemu sam zahvalna, a ono što bi oni meni rekli, ja mislim da sve ono što sam im ostavila, što sam im pružila i na čemu su oni meni zahvalni. Tragovi koje ostavljam kao duhovnu ostavštinu je: duboka vjera u karmu, u Boga, u to da se ništa ne događa slučajno, da je sve unaprijed isplanirano, da netko to gore vidi sve, da sve ono što nosiš unutra vidi ti se izvana, ostavljam poruku ljudima: kada bi riječi koje izgovaraš bile ispisane po tvom cijelom tijelu bi li i dalje bio ili bila lijepa- to bih voljela da osobe koje su oko mene naučile od mene, to sam ja naučila i to je moj vlastiti primjer. Ono što mi je važno još istaknuti da planiram promijeniti kod sebe u idućih pet godina i zadržati tu promjenu do kraja svog života je staloženost i strpljenje, želim razviti te vještine i na dobrom sam putu i napredujem, ali još uvijek nisam dosegla željeni nivo, tako da to planiram ostvariti i to je ono što želim kod sebe promijeniti, naravno želim promijeniti i to da naučim kontrolirati svoju prehranu jer sam svjesna da svojim tijelom možemo raditi što želimo i da naša kilaža ovisi o onome što unosimo u organizam, kako hranimo svoj um tako i svoje tijelo i da ako želimo izgledati fit, osjećati se fit i biti što zdraviji, da onda trebamo koristiti takvu prehranu- tako da mi je to cilj do kraja života od sad i to je ono što ću promijeniti. A ono što mi je pisanje ove autobiografije donijelo je upoznavanje sebe puno bolje nego što sam se poznavala do sad, izgovorila sam i napisala stvari koje nikada nikome nisam rekla pa ni sebi na glas, donijelo mi je veće samopouzdanje, vidjela sam na me nitko ne osuđuje, usudila sam se reći sve iskreno, napisati to, čak to i uvezati kao diplomski rad. Donijelo mi je zrelost puno veću od one koju sam imala do sada i donijelo mi je mir, a pojačalo zahvalnost prema svim životnim situacijama i okolnostima koje su me snašle tokom života jer znam sada da se ništa ne događa slučajno nego za veće dobro i da sam ja ja ovakva ja zato što sam proživjela sve što sam proživjela i to je dar kojim ja mogu druge živote činiti boljim, doticati ih i biti pozitivan primjer da se i u teškim životnim situacijama može pronaći smisao i da uvijek postoji smisao patnje.
Ono što još mogu dati ljudi je upravo to- doticanje mnogobrojnih života ljubavlju, mirom, dobročinstvima, velikodušnošću i na taj način mogu učiti druge kako da i oni budu takvi poslije mene.
Svoju smrt kako vidim i što je nakon toga? Pa svoju smrt vidim kao da sam zaspala, ja sam inače vjere da mislim da svaku noć kad mi zaspemo zapravo umremo i da naša duša odlazi na punjenje kod Boga i onaj trenutak kad se probudimo, kad postanemo svjesni prvog udaha i otvorimo oči da se tada duša vratila u nas tako da mislim da upravo tako i smrt izgleda- da jednostavno tijela nisi svjestan. Niti ničega. Nego da sve što se odvija- odvija se u duši, znači duša odlazi Bogu i vjerujem da vječno živi i da je dopušteno imati, biti i raditi, prisustvovati svemu što god želimo i da nam tada raj odnosno Bog dozvoli sve što mi poželimo, što smo ikad željeli i da nam pokaže sve što želimo da nam bude pokazano- bilo iz ovozemaljskog život, onih stvari gdje smo griješil, gdje smo dobro postupili, pa i sve ono što smo nekad željeli možda vidjeti i doživjeti- a nismo, to je moja duboka vjera. Da ću umrijeti se nadam mirno u snu i naravno da uvijek imam i da ću imati osjećaj da su blizu mene moji roditelji i da će biti blizu mene jer su cijeli život mi uvijek bili „za vratom“ i bez obzira što imam i sad 33 godine oni su uvijek prisutni bilo porukama, pozivima, uvijek ih osjećam da su tu i kad ih nema i ja to čak i ne zamjerim jer sam svjesna da jednog dana neće biti prisustva tako da mislim da ću ih osjećati. Kako bi izgledao moj pogreb? Pa mislim da bi došlo jako jako puno ljudi na moj pogreb, svatko tko bi saznao da sam umrla mislim da bi došao, mislim da bi vladao mir, tišina, da bi me pustili da odem u miru, da bi mnogo ljudi bilo potišteno, da bi za mnom žalili mnogi, mislim da bi mi lijes bio bijele boje i da bi na njemu bile bijele ruže, a kakav smisao ima smrt? Mislim da su naša tijela samo posuđena i da smo mi na ovaj svijet došli da se Bog proživi kroz nas, dakle da on živi kroz nas, da smo na određeni broj godina posudili ovo tijelo, a kad dođe vrijeme da se duša vrati Izvoru, tada će se tijelo pokopati i kroz puno godina pretvoriti u prah. Moje emocije o tome su jednostavno neutralne, prihvaćam i živim život vrijedan življenja, a ne brinem o tome kada i kako ću umrijeti već se trudim svaki dan živjeti punim plućima život i biti sretna iz dana u dan jer nikad se ne zna kad će nas Bog pozvati. Što još do tada želim riješiti? Jako puno odnosa želim popraviti, odnos prvenstveno sa određenim ljudima sa kojima sam se razišla. Do svoje smrti ja se duboko nadam da ćemo stvoriti prijateljski odnos, isto tako sa svim ljudima sa kojima nemam dobru komunikaciju ili koji o meni misle nešto loše ili imaju neko iskustvo kojeg ja nisam svjesna da sam ih na neki način povrijedila- nadam se da ću se ponovno zbližiti i sresti s tim ljudima. Svoju osmrtnicu mogu zamisliti ovako: „Ponovo se rodila za vječni život nebeski život tog i tog datuma, da su ožalošćeni bližnji, prijatelji, poznanici i mnogobrojni ljudi čije živote sam dotakla i pomogla im promijeniti ih na bolje.“ Upravo je to i ono što bi se u meni reklo u govoru na pogrebu, planiram dati svoj posmrtni govor točno određenoj osobi da ga pročita, u tom govoru ono što bih ja o sebi rekla je sve što sam proživjela, što su drugi ljudi meni dali i na čemu sam zahvalna, a ono što bi oni meni rekli, ja mislim da sve ono što sam im ostavila, što sam im pružila i na čemu su oni meni zahvalni. Tragovi koje ostavljam kao duhovnu ostavštinu je: duboka vjera u karmu, u Boga, u to da se ništa ne događa slučajno, da je sve unaprijed isplanirano, da netko to gore vidi sve, da sve ono što nosiš unutra vidi ti se izvana, ostavljam poruku ljudima: kada bi riječi koje izgovaraš bile ispisane po tvom cijelom tijelu bi li i dalje bio ili bila lijepa- to bih voljela da osobe koje su oko mene naučile od mene, to sam ja naučila i to je moj vlastiti primjer. Ono što mi je važno još istaknuti da planiram promijeniti kod sebe u idućih pet godina i zadržati tu promjenu do kraja svog života je staloženost i strpljenje, želim razviti te vještine i na dobrom sam putu i napredujem, ali još uvijek nisam dosegla željeni nivo, tako da to planiram ostvariti i to je ono što želim kod sebe promijeniti, naravno želim promijeniti i to da naučim kontrolirati svoju prehranu jer sam svjesna da svojim tijelom možemo raditi što želimo i da naša kilaža ovisi o onome što unosimo u organizam, kako hranimo svoj um tako i svoje tijelo i da ako želimo izgledati fit, osjećati se fit i biti što zdraviji, da onda trebamo koristiti takvu prehranu- tako da mi je to cilj do kraja života od sad i to je ono što ću promijeniti. A ono što mi je pisanje ove autobiografije donijelo je upoznavanje sebe puno bolje nego što sam se poznavala do sad, izgovorila sam i napisala stvari koje nikada nikome nisam rekla pa ni sebi na glas, donijelo mi je veće samopouzdanje, vidjela sam na me nitko ne osuđuje, usudila sam se reći sve iskreno, napisati to, čak to i uvezati kao diplomski rad. Donijelo mi je zrelost puno veću od one koju sam imala do sada i donijelo mi je mir, a pojačalo zahvalnost prema svim životnim situacijama i okolnostima koje su me snašle tokom života jer znam sada da se ništa ne događa slučajno nego za veće dobro i da sam ja ja ovakva ja zato što sam proživjela sve što sam proživjela i to je dar kojim ja mogu druge živote činiti boljim, doticati ih i biti pozitivan primjer da se i u teškim životnim situacijama može pronaći smisao i da uvijek postoji smisao patnje.
